Dacia – marka od koje niko ne očekuje luksuz i performanse od kojih boli glava. Oni koji tako nešto traže, od rumunske marke okreću glavu. Samo, u rumunsku marku širom otvorenih očiju gledaju oni koji su zapravo mnogo zahtevniji kupci.
U Daciu netremice gledaju oni koji za razumno malo novca očekuju, pa zamalo, nerazumno mnogo. Tek takvi negde u podsvesti očekuju i udobnost i prostor i opremu i pouzdanost i malu potrošnju i trajnost i… a ne žele ili ne mogu da plate više. Upravo takve “nezgodne” kupce “naciljao” je Renault kada je kupio posustalu rumunsku “Crvenu Zastavu” i ponudio im svoje rešenje za njihove želje.
Sandero je model koji je nastao, kako nam je rečeno, sada već davne 2007., kada je Logan, prva Dacia pod Renault patronatom, zaradio dovoljno para da pogura novi model. Ko bi rekao da je od tada prošlo 10 godina. Sa nama na svetskoj premijeri na Hvaru bio je čak i James May iz Top Geara, koji su tada planirali neku sprdnju sa Daciom po Hrvatskoj, samo srećom nije realizovana, inače bi rumunski bedž završio na dnu neke septičke jame.
Brzo premotavanje unapred i eto me u Sanderu “Mk2”. Šala naravno, Mark 2 bi bilo u engleskom žargonu za drugu generciju, i to Stepway verziji koja bi trebala biti niskobudžetni crossover. Sandero Stepway i jeste niskobudžetni crossover. Tačno četiri metra dugi hatchback sa 4 cm povećanim klirenson od zemlje, robusnim krovnim nosačima, i štitnicima podvozja napred i pozadi. I šta još ima? Ima mnogoooo prostora u enterijeru za ovako kompaktan automobil. Da mi neko ne uzme za zlo, ali po subjektivnoj proceni, u ovom gabaritu niko ne nudi više. Naravno, znamo kako se računa zapremina, ali malim trikovima može se postići dosta, Sedišta nisu debela, dosta su uspravna, i eto malog i jednostavnog trika za iskorišćenje prostora. Pri tom, Sandero to i može, obzirom na visinu krova. Sve skupa, sjajan osećaj prostora i prostranosti. To je dobra vest broj jedan.
E sad, priznajem da nikada nisam imao sluha za Daciu, njenu jeftinu plastiku i nedorađen eneterijer. Dobra vest broj dva je da je sada sve utegnutije, preciznije i na oko i dodir prijatnije. Ne mnogo skup detalj sa narandžastim obrubima oko otvora ventilacije i audio navigacionog uređaja, pa čak i plastika ali sa maštovitom teksturom, prijaju, jako prijaju onom iracionalnom delu mozga koji ne traži samo korisno nego i prijatno. Dobro sad, nije ovo Rolls Royce, škripne tu i tamo, sve je tvrda plastika ali je ipak sasvim korektno, sada već i estetizovano, a i dalje pre svega praktično. A praktičan je čak i naslon za ruku na vozačevom sedištu, koji zapravo može da koristi i suvozač. A jako je praktičan, a malo i neočekivan, “infotejment” kako se popularno “srpski” zove, audio navigacioni uređaj. Da, da, i navigacija na ćirilici sa ekranom osetljivim na dodir je u standardnoj opremi. A ima i još. Tempomat, parking senzori, četiri vazdušna jastuka, klima uređaj, vozačevo sedište podesivo po visini…
U pogonu nema mnogo šta da se bira. Benzin 0,9 ili dizel 1,5. U prevodu, jeftinije ili skuplje. Kod nas na testu skuplje, 1,5 dCi, koji bi sa svojih 90KS trebao biti ozbiljna motorizacija za ovaj, ipak, kompaktni automobil. Obećano ispunjeno. Iako je menjač sa samo pet brzina i sa dugim prenosnim odnosima, elastičan agregat svoj posao radi bez greške i napora. I bez preterane buke, obzirom da nema potrebe da ide u visoke obrtaje. Prijatno je ravnomerno ubrzanje u svakom stepenu prenosa, i nešto kraći četvrti stepen koji je zgodan za preticanja na otvorenom putu. I bez preterivanja, troši kao upaljač, do te mere da smo pomislili da je otkazao i pokazivač količine goriva a i putni računar (da, Sandero ima i to). Umesto u brojkama opisno izražena potrošnja bila bi: osam dana vozikanja bez mnogo nežnosti od autoputa preko regionalnih i brdskih puteva pa sve do gradske vožnje, sa pola rezervoara. Malo li je?
Sandero nije Megane RS. Još ovako povišen, ljuljuška se pomalo, nagne se u krivini za nijansu previše, i barem meni, subjektivno ne daje osećaj dobrog kontakta sa podlogom. Samo subjektivno, zapravo su mu granice daleko i bezbedno, ovaj automobil nije napravljen za jurnjavu, i prašta svaku zaboravnost od promene stepena prenosa pa sve do kočenja. Kočnice su ozbiljno oštre. Kupcu Sandera Stepway je važnije da udobno sedi, da dobro vidi iz vozila, da je menjač kratak i lagan i da će motor “povući” kad god pritisnuo papučicu gasa. A i da može da obere jabuke u svom voćnjaku, ubaci i jabuke i porodicu u auto i ne zapne nigde pri povratku sa “ranča”. A to mu pružaju ona dodatna 4 cm visine od tla. A ako je dvosed dovoljan, oboreni stražnji nasloni pretvaraju Sandero u pick up.
I sad, da li je ovo crossover? Da, jeste, sa prednjim pogonom i jako ekonomičnim i dovoljno snažnim motorom. Da li je niskobudžetni? Pa sad… U testiranom paketu sa dizelom košta 11.300 evra. Nije to malo novca, daleko od toga, i ni slučajno neću reći da je ovo jeftin automobil. Ali jeste upotrebljiv i, ako je ovo previše za raspoloživ budžet, može i za nekih dve hiljade evra manje. Uvek sam za Daciu tvrdio da nije jeftina, ali je dostupna, pa i sada ostajem pri tome. Nešto keša, nešto lizinga i može se do novog vrlo upotrebljivog i solidno udobnog vozila, koje se i polovno može dosta dobro prodati. A ako može, bilo bi dobro i do dizela, stvarno troši kao upaljač.
Show Comments